Marko Pogačar

Moj jezik je tamna

mesnata šaka,
košara puna noktiju, most,

u njega ulazim kao u novo
proljeće, narodnu obranu,

u njega unosim ovce i procijepe,
iz njega ništa ne teče,

ne vrtloži se. moj jezik je Meka,
mesnata šaka, makija

raslinje koje samo od sebe plane.
nešto se, nečiji penis, digne i izgori,

izgovori se, netko ustane
otvori prozore, otvori novine, kaže

dobar dan, lijep je dan; moj jezik
peludna groznica, odjeća mlade Garbo.

jezik, hommage osamdesetim go-
dinama, gradela, divlji prezent i perfekt.

u njemu živi boks-meč&pjeva me,
crni se Katari povlače mojim tragom,

jezik, kamion koji prenosim. o,
moja hrvatska riječi! gulašu koji igrom

slučaja kuham, žabo, žaoko pčele u
ustima koja me na sve tjera;

iz tebe Meksiko kapi, u tebe svraćam kao u
dragi kafić, donaciju, light&dust,

tebi bratu i Mojsiju kažem moj si, aparat

iz kojeg teče taman espresso, san