Redak­tion „novinki“

Hum­boldt-Uni­ver­sität zu Berlin
Sprach- und lite­ra­tur­wis­sen­schaft­liche Fakultät
Institut für Slawistik
Unter den Linden 6
10099 Berlin

Inter­view mit Saša Ilić zu „Pas i kontrabas“

Na početku, pre svega veliko hvala što si pristao da nam daš online intervju. Naža­lost, naše čitanje pla­ni­rano za mart 2020. u Beču smo morali da odložimo. Šta tre­nutna ogra­ničenja zbog virusa Covid-19 znače za tebe kao pisca?

Najpre, hvala vama na pozivu. Dok mi raz­go­va­ramo, baš kao u nekom književnom nara­tivu, oko nas se spro­vode dras­tične mere borbe protiv virusa Covid-19, koji je za par meseci uspeo da izmeni lice sveta, tam­po­nira sve gra­nice, sus­pen­duje šengen, ljudska prava, preus­meri sve linije komu­ni­ka­cije na digi­talnu para­digmu… Ono što meni pada u oči je čin­je­nica da je Covid-19 ogolio suš­tinski funk­cio­nisanje sis­tema u svakoj državi, čime je pokazao matrice po kojima one funk­cio­nišu, bilo da su u pitanju demo­k­ratske teko­vine, tran­zi­cione, auto­ri­tarne, tota­li­tarne… To se vidi i po modelima odbrane od Covida-19 za kojim su posegle poje­dine države. Tako je u Srbiji došlo do akti­vi­ranja jednog repre­sivnog modela, sa uvođenjem van­rednog stanja, a ne van­redne situ­acije, akti­vi­ranjem poli­c­ijskog časa koji će naj­ver­o­vat­nije uskoro prerasti u totalni poli­c­ijski čas od 24h. Takvi oblici upravljanja krizom su kao lakmus koji nam jasno može poka­zati kako ta država inače funk­cio­niše u „mirn­od­o­poskim” uslovima.

 

Veći deo romana Pas i kon­trabas nastao je u Beču, u Muse­ums­Quar­tieru. Opiši nam na koji način je boravak u Aus­tiji i uopšte iskustvo puto­vanja form­i­ralo roman?

U Beču sam boravio dva meseca, koji su bili ispun­jeni sva­kod­nevnim radom što je za pisanje naj­bolji mogući uslov kva­li­tetnog napre­do­vanja. Pre toga sam dve i po godine istraživao po biblio­te­kama i arhi­vama, u više gra­dova gde sam mogao naći doku­menta vezana za Psi­hi­ja­trijsku kli­niku u Kovinu. Pritom, shvatio sam da je Kovin u svojoj ranoj fazi predstavljao geo­grafsku gra­nicu (Aus­trou­garska i Srbija), nakon Prvog svetskog rata mesto trans­for­macije evropskih insti­tu­cija (vojska i psi­hi­ja­trija), da bi napos­letku postao zona evropskih inte­gra­cija (psi­hi­ja­trija, vojska, trauma, Zapadni Balkan, EU). Boravak u Beču mi je omo­gućio da se uputim u tek­s­tove o ranoj fazi evropskih „azila za umobolne”, da posetim Nar­ren­turm, ali i da pro­nađem pre­vode nekih važnih antip­si­hi­ja­trijskih tek­s­tova, naročito onih koji se tiču ideo­lo­gije totalne soci­jalne kon­trole i nega­cije insti­tu­cija. Takođe, Beč je dao i jednu posebnu dimen­ziju mom romanu, naročito kada je u pitanju arti­ku­li­sanje odnosa mog junaka dr Juliusa prema auto­ri­tarnoj vlasti Slo­bo­dana Miloše­vića, pri čemu sam koristio bečko ozračije debate između psi­hi­ja­tara Sig­munda Frojda i Lud­viga Jekelsa, što je pro­našlo svoj put do mog pri­po­vednog teksta. Na koncu, Jekelsov kon­cept Wen­de­punkta bitan je i za razvoj sižea u Kon­tra­basu.

 

Prot­ago­nista romana, Filip Isa­ković, suočava se sa temama koje se u društvu prećut­kuju, između ost­alog bavi se traumom poje­dinca nakon ratova na pros­torima bivše Jugo­sla­vije, ali i aktuelnom migrantskom krizom. Zašto tako ekspli­citno? I zašto tako aktuelno?

U društvu u kome se mnogo toga prećut­kuje, umet­nost ima tu pri­vi­le­giju i duž­nost da pro­go­vori o „nepožel­jnim” temama. To naravno nije lako niti je dobro prih­vaćeno na umet­ničkoj sceni. Odluka da se o tome ipak govori pov­lači sa sobom ozbiljan rizik ost­anka na mar­gini bilo kakve recep­cije. Budući da sam se pomirio s takvim putem, oduvek sam se bavio aktuenim temama u svojim knji­gama. S jedne strane, bile su tu teme sećanja i zabo­rava, te kostrui­sanja med­ijskog dis­kursa u deve­de­setim, sve do pro­blema potus­nute rane traume. Naravno, ovakve teme je nemo­guće obra­diti uko­liko ne pos­toje vrlo kon­kretni likovi i događaji. Tako sam se poza­bavio temom otmice u Štrp­cima (Ber­linsko okno), atent­atom na pre­mi­jera Đinđića (Pad Kolum­bije), pos­to­janjem zaro­blje­ničkih logora na tlu Srbije ranih deve­de­setih (Lov na ježeve), kao i zločinom na Korićan­skim stenama i bitkom na Koša­rama (Pas i kon­trabas). Zajed­nički ime­ni­telj ovih strašnih događaja, koji su uzeti kao meto­ni­m­ijski otisak jednog doba, predstavljaju zapravo Slo­bodan Milošević i Mir­jana Mar­ković, bračni par koji je upravljao poli­tičkim i mili­ta­ris­tičkim sis­temom SRJ, čiji je uticaj preko nji­hovih par­tija i bliskih sarad­nika ostao pri­sutan do današnjeg dana. Opr­e­delio sam se da direktno pišem o tome iako sam bio sve­stan da u ovom vre­menu neću naići na pre­više razu­me­vanja. Ratne epi­zode iz romana, kao i scene u tajnoj rezi­den­ciji bračnog para, postale su naj­veći pro­blem kod jednog dela kul­turne elite. Jednom sam se sreo s jednom čita­tel­jkom koja mi je rekla, da, vaš roman je odličan ali ta poli­tika u njemu mi mnogo smeta. Pitao sam je, na koju poli­tiku tačno mis­lite, jer u tom romanu ima zaista ozbiljne poli­tič­nosti u svim nara­tivima, a ona se kiselo osmehnula i rekla, pa ono o Slobi i Miri. Zapravo, ta čita­teljka je mar­ki­rala ono što je odavno tre­balo da postane deo sav­l­a­dane proš­losti, međutim – nije. Nasta­vilo je da traje u lju­dima kao duboki unu­trašnji nemir koji nam stvara tikove kojih nismo ni svesni, niti bismo ikada pris­tali da govorimo o tome.

Može li se reći da se tvoj roman opire zaboravu?

Bri­sanje sećanja je zapravo jedna apso­lutna meta­fora u romanu Pas i kon­trabas jer sam do nje došao pos­ma­t­ra­jući poli­tičke i društ­vene pro­cese oko sebe tokom pro­te­klih decenija, pri čemu sam zaključio da dolazi do kata­stro­falne inver­zije u razu­me­vanju proš­losti. Naime, poli­tičke i kul­turne elite pos­lednjih deset godina ulažu veliki napor da pokažu kako je otpor prema Miloše­viću bio uzrok dugoročne kata­strofe eko­no­mije, pri­v­rede i svakog drugog pro­spe­ri­teta. Pre­mijer Đinđić je „abol­iran” samo iz raz­loga jer je ubijen, pa mu se sada sprema spo­menik u Beogradu. Rad na zabo­ravu je glavni posao, koji se dodatno podržava eko­nom­skim reformama i euro­in­te­gra­ci­jama. Stoga sam za junake romana uzeo one indi­vidue koje su svojom proš­lošću uslo­vljene tako da ne mogu da zabo­rave čak ni pod dejstvom jakih i opasnih seda­tiva. Naravno, reč je o vete­r­anima od kojih svako ima neku svoju priču, ali te priče ne dopiru do jav­nosti, nikada i nisu, osim u poje­di­načnim inci­den­tima kada takvi ljudi, usled izo­lo­va­nosti u društvu počine masovna ubistva. Takvi događaji ne alarm­i­raju ovlašćene službe, jer društvo misli da živi duboko u evropskom snu, dok se zapravo radi o koš­marnoj stvar­n­osti kojom upravljaju pres­vučeni lideri iz deve­de­setih godina. U tome im pomaže EU i reklo bi se da na sceni imamo jednu lepu predstavu, koja se obično završava nekom kata­strofom. Izlazak iz takvog stanja jedna je od glavnih moti­va­cija u mom romanu.

 

Sma­traš li da je zadatak književ­nosti, a time naravno i tvog romana, da ponudi neku vrstu korek­cije teh­ni­cis­tičkom pamćenju koje je u romanu predstavljeno (gde se paci­jenti potiču da zabo­rave svoje traume, ali se nji­hovo pamćenje i fizio­loška stanja sni­maju, i od toga se pravi mons­truozni arhiv i poredak istine)? Na koje načine prema tvom mišl­jenju književ­nost može proiz­vesti svo­je­vr­stan alter­na­tivni arhiv?

Književ­nost je oduvek funk­cio­ni­sala kao alter­na­tivni arhiv povesti kul­ture, poli­tike, kao kolek­cija uni­verz­alnih zapisa o vrlo kon­kretnim stvarima, koji su kroz sim­bo­ličke priče, naravno pre svega one uspele, došli do nara­tiva koji su postali dra­go­ceni u isto­riji civi­li­za­cije. Uzmimo samo udeo grčke tra­ge­dije u pro­cesu raz­voja pravnog sis­tema u Evropi, Ili­jade u tra­di­ciji raz­voja epi­de­mio­lo­gije i značaja karan­tina u ratnim uslo­vima, Božanst­vene kome­dije u raz­voju demo­k­ratske, levičarske i kri­tičke misli unutar crkve, koja će tokom vekova dovesti do jednog veličanst­venog čoveka, ita­li­janskog sveš­te­nika don Andrea Galla, našeg sav­re­me­nika koji je vodio crv­kevnu opš­tinu Svetog Bene­dikta u Genovi. On je izvršio ličnu revo­lu­ciju unutar kato­ličke crkve, poka­zu­jući da je to moguće i u tako rigidnim sis­temima kao što je crkva. Na takvim poje­din­cima se zas­niva mnogo toga, pa tako i u romanu pos­toje oni likovi koji predstavljaju dru­gačiji poredak znanja, jednu dru­gačiju epis­temu, koja je sti­cajem okol­nosti zalu­tala u naše doba, kao što je to slučaj sa starim dr Juli­usom u Kovinu. Njegov pojava u kovinskom krugu nali­kuje na spuš­tanje kos­mičkog broda u naš osi­ro­mašeni svet koji je zapo­sednut pro­je­ka­tima dehu­ma­ni­za­cije. A napo­menuo bih da se habitus dr Juliusa izg­radio na talasu revo­lu­cio­narne 1968. iz kog je ponikao i Franco Basa­glia i toliki drugi značajni ljudi onog doba. Sukob ove dve epis­teme, dakle 1968. i 2016. (kada se događa osnovna radnja romana), predstavlja cen­tralni revo­lu­cio­narni clash koji dovodi do nega­cije ove psi­hi­ja­trijske insti­tu­cije. Mislim da književ­nost o tome ima ite­kako mnogo da nam kaže danas.

 

Odličio si da imena likova i lič­nosti u romanu ne tran­skri­buješ, kao i to da umet­nute pasaže na str­anim jezi­cima ne objašn­javaš. Zbog čega si se opr­e­delio za takva rešenja?

U jednom tre­nutku sam odlučio da svoj jezik u romanu tre­tiram na način na koji džez tre­tira svoje zvučne fraze, pred­loške, vari­ja­cije, inter­teks­tu­alne refe­rence i impro­vi­za­cije. Dakle da se on ne samo čita već i sluša. Pokušao sam da moj čitalac može da čuje ori­gi­nalne jezike s kojima džez u romanu ope­riše, da pročita etimo­loško pisanje imena, i oseti poli­fo­niju sveta u kojoj se junaci nalaze. Tako je moguće sresti se sa mađar­skim, rom­skim, fran­cuskim, eng­le­skim, ita­li­jan­skim, nemačkim, špan­skim jezikom, takođe, vrlo često se briše gra­nica između novoust­a­novljenih nacio­nalnih post­ju­go­slovenskih jezičkih stan­darda što se pred kraj romana „raz­rešava” u kre­aciji nekakvog jugo­slovenskog jezika džeza. Ovo je, rekao bih, moj lični odgovor na aktuelne etno­cen­trične jezičke poli­tike na tlu neka­dašnje Jugo­sla­vije. Moram reći da je deo  kri­tike koji mi je stizao nakon NIN-ove nagrade išao upravo u pravcu kri­tike mog nepoš­to­vanja tzv. jezičkog nacio­nalnog stan­darda. Jedni su to videli kao moju neo­bra­zo­va­nost, drugi kao sko­ro­je­vićstvo, treći kao kič jugo­sloven­stvo, dok su čet­vrti oštro napa­dali moj pokušaj da sin­taksu džeza unesem u književ­nost. Naravno, imao i onih koji sma­t­raju da bi se, sudeći po mom poreklu, moga baviti samo svin­jarstvom, a nikako temama koje se tiču širokog kul­turo­loš­koga areala Bal­kana, Evrope i Medi­terana. Ali to je upravo pos­le­dica današnje episteme.

 

Važan sloj tvog romana sva­kako čine muzika i raz­ličiti zvu­kovi. Koja je nji­hova uloga?

Eufo­nični sklop romana je veoma važan, naročito jer nam ceo taj svet pos­re­duje pri­po­vedač koji je džez muzičar pa su i njegove sen­za­cije uglavnom audi­tivne. Kada se seća svoje lju­bavi, on kaže da bi je mogao odsvi­rati prstima na kolenu, kada se seća prvog sus­reta, ta scena počinje zvu­cima u jednom beogradskom klubu, kada se budi u Kovinu postaje sve­stan najpre škripe, jeke, naročito noćnih zvu­kova iz zidova, klo­ko­tanja vode, stru­ganja, drhtanja bića. Isto tako, pog­lavlje „Libertad” i otkri­vanje Genove počinje zapravo jednom džez vari­ja­cijom raz­ličitih tonova koje proiz­vodi grad dok se glavni junak polako budi u njemu. On to vezuje za neke džez stan­darde, za topot slo­nova na slici jednog sene­galskog umet­nika, kao i za buduće ponovno svi­ranje na kon­tra­basu. Zvuk je za njega sve, skala nemira u romanu je najpre zvučna, potom vizu­alna i napos­letku gusta­tivna, jer i mirisi imaju svoj posebni udeo u tekstu. Muzika dodatno moti­više određene pos­tupke, prati junake i na kraju, u njoj se raz­reša­vaju glavne apo­rije života, kao što je to slučaj u baru Felice na kraju romana.

 

Za Pas i kon­trabas dobio si NIN-ovu nagradu za 2019. godinu. Kakav značaj ova nagrada ima za tebe?

Dugo se bavim kul­turnom poli­tikom u Srbiji i ovo pitanje bi zaista zaht­e­valo vrlo široku  ela­bora­ciju, jer se dotiče i stvari negi­rane ratne proš­losti, zva­ničnog književnog kanona, kao i odnosa main­streama i alter­na­tive. Recimo da mi je ova nagrada pro­bu­dila nadu da se jedna zat­vorena i žes­toko bran­jena struk­tura može raz­gra­diti i revolucionisati.

 

Kakve su tvoje reak­cije na bojkot NIN-ove nagrade od strane nekih pisaca i aka­de­maca? Oni se zapravo ne osvrću na roman, već im više sme­taju poli­tički sta­vovi Teofila Pančića… 

Meni je tu zaniml­jivije zašto im sta­vovi Teofila Pančića nisu sme­tali ranijih godina, dok je o nji­hovim knji­gama pisao vrlo poh­valno i afir­ma­tivno. Rekao bih da se ovde radilo o nečemu drugom, a to je odbrana jednog tabua koji se ovde dugo branio i NIN-ovom nagradom. Pog­le­dajte malo te nara­tive pa ćete se i sami uveriti.

 

Kako komen­ta­rišeš čin­je­nicu da je Handke još jednom upleten u dodelu neke književne nagrade? 

Handke je nei­zost­avna čin­je­nica kul­turnih događanja na Bal­kanu, a posebno u Srbiji gde je dobio neku vrstu počasnog sta­tusa. Njegov književni život je neraz­lučiv od njegovog bal­kanskog bagaža, tako da to ne treba da čudi, isto kao što je i njegov Nobel izazvao žes­toke tur­bu­len­cije u zeml­jama bivše Jugo­sla­vije, pa tako i Srbije, što je pos­lužilo kao uvod u bojkot NIN-ove nagrade.

 

Jedan od pred­vod­nika boj­kota ovo­go­dišnje NIN-ove nagrade je i izda­vačka kuća Laguna čiji se autori nisu pla­si­rali u uži krug. Kako komen­ta­rišeš izda­vačku scenu u Srbiji?

Već sam vam rekao gde vidim pravu moti­va­ciju boj­kota, u pitanju je čuvanje nacio­nalnih dimen­zija ove nagrade sa svim njenim tabuima koji su tu pohr­an­jeni. Nimalo ne čudi čin­je­nica da su jugo­slovenske teme, kao i pri­sustvo autora iza regiona u najužem krugu, izaz­valo his­te­riju kod boj­ko­taša. Takođe, ovo­go­dišnjom dodelom NIN-ove nagrade jednom malom izda­vaču, došlo je do naruša­vanja mono­pola koji u Srbiji ima naj­veća izda­vačka kuća Laguna. Ona je dos­ledno pra­tila ovaj bojkot, sklan­ja­jući naše dve knjige sa vidnih mesta u svojim knjiža­rama, i nudeći čitao­cima proš­lo­go­dišnjeg dobit­nika NIN-ove nagrade, koji je zapravo njen autor. To vam naj­bolje govori o pozi­ciji malih izda­vača na ovdašnjoj sceni i nji­hovoj moguć­nosti da nešto postignu.

 

A kakvo je stanje u medijima?

Stanje u medi­jima u Srbiji je velika i ozbiljna tema. O tome bi se dalo govo­riti danima. No sada bih rekao samo to da je naj­veći deo medija pod kon­trolom režima, a da je domet malog broja neza­visnih medija strašno limi­t­iran. U uslo­vima van­rednog stanja, u kome se tre­nutno nalazimo, videli smo čak i hapšenje novi­nara koji iznose istinu o stanju u nekim medi­cin­skim ust­a­no­vama u vreme pan­de­mije. Nakratko je uveden i zakon o infor­mi­sanju koji je bio na snazi tokom bom­bar­do­vanja 1999, kada je aktuelni pred­sednik bio mini­star za infor­mi­sanje. Mi smo u ozbil­jnom pro­blemu koji je van­redno stanje legi­ti­mi­z­ovalo kao nor­malno funk­co­nisanje medija. Na to su reag­ovali neki predstav­nici EU ali bez ikakvog uti­caja na med­ijsku stvar­nost u Srbiji.

 

Na čemu tre­nutno radiš? Na čemu bi se tre­balo raditi?

Tre­nutno sam u samoi­zo­la­ciji na 28 dana gde sam dospeo jer sam nepos­redno pre pro­glašenja van­rednog stanja 15. marta putovao po regionu radi pro­mo­vi­sanja romana. Sada sam tu, između četiri zida, čitam neke dobre pisce kao što je Bol­anjo i ponekad idem na skajp. Održavam kon­takt sa pri­ja­tel­jima, neki privid života, i pratim šta se oko mene događa, nepos­redno u zgradi kao i na poli­tičkoj sceni. Za Peščanik vodim dnevnik iz van­rednog stanja, to je jedino što pišem pos­lednjih nedelja.