Redak­tion „novinki“

Hum­boldt-Uni­ver­sität zu Berlin
Sprach- und lite­ra­tur­wis­sen­schaft­liche Fakultät
Institut für Slawistik
Unter den Linden 6
10099 Berlin

“Nacio­na­lizam kao neiz­lečiva bolest kon­stanta je srpske poli­tike” – intervju sa novin­arom Bojanom Tončićem o Ukra­jini i pred­sedničkim izborima u Srbiji

Phi­line Bick­hardt: Pred­sednički izbori su ove nedelje. Kakvu ulogu u tome i za Srbiju uopšte ima rat protiv Ukrajine?

 

Bojan Točić: Agre­siju na Ukra­jinu, snimke ratnih stra­hota i tra­gičnih ljud­skih sud­bina pred­sednik Srbije Alek­sandar Vučić isko­ristio je na naj­best­id­niji način, pod­stičući kod birača strah od rata i predstavlja­jući sebe kao spa­sioca. Otišao je dotle da na tele­vi­ziji poka­zuje foto­gra­fije punih rafova robnih rezervi, kon­zerve sar­dina i graška. Pod­sticao je, dakle, strah od moguć­nosti da se rat proširi na Balkan, te da ljudi u Srbiji budu izloženo nemaš­tini i gladi.

Sve to uti­calo je na pro­menu izborne agende, baš kada se očeki­valo da opo­zi­cija ima dobitnu kom­bi­naciju afir­mi­sanjem eko­loških zahteva i obećanja.

 

P.B.: Ako ukratko opišete poli­tički spektar mišl­jenja, koje su to suprots­tavljene snage ovde u srpskoj javnosti?

 

B.T.: S jedne strane je vlast, ogrezla u korup­ciji, ner­as­ki­divo pove­zana sa kri­mi­nalnim mil­jeom i mili­tantnim grupama čiji rad spon­z­oriše i obez­beđuje, čuva­jući te nasil­ničke sku­pine kao svo­je­vrsnu pre­to­ri­jansku gardu i koris­teći ih protiv poli­tičkih pro­tiv­nika i demons­tra­nata. Gušeći bezob­zirno insti­tu­cije, pogo­tovu pravosuđe.

Režim je, bezob­zirno se boga­teći, stvorio novu klasu kri­mi­nalaca, omo­guću­jući im poslove plaćene iz državnog budžeta, potrošio je ogroman novac od kre­dita dobi­jenih pod nepo­vol­jnim uslo­vima od kine­skih i ruskih banaka, plaća­jući kineske firme za izvođenje infra­struk­turnih radova znatno više nego što je vred­nost nji­hovog posla. Takođe, režim je rea­lizovao sum­a­nuti inve­s­ti­cioni ciklus, otva­ra­jući fabrike sa prl­javom teh­no­lo­gijom i spon­z­orišući iz državne kase strane inves­ti­tore sa 10.000 evra po otvo­r­enom radnom mestu. Inves­ti­tori zagađuju životnu sre­dinu, a veliki broj njih odlazi kad potroši novac dobijen od države. Državni posao postao je i uzgoj mari­huane – naj­veća evropska plan­taža kono­plje nalazi se u Srbiji, obez­beđi­vali su je rad­nici srpske tajne poli­cije (Jovan­jica).

Ovo je tek deo pos­lova kojima režim obez­beđuje svoj uspešni opst­anak – druga linija tog posla je ubist­vena pro­pa­ganda, sva­kod­nevno tro­vanje mitološkim sadrža­jima i golim lažima o pri­rodi režima.

S druge strane su, delom, poli­tičke stranke koje su u opo­zi­ciji ovakvom režimu, gotovo uvek korak iza poteza vlasti, obe­spravljene i nefor­malno stavljene van zakona, pro­glaša­vanjem za oku­plja­lišta ter­orista ili stranih plaće­nika koje oba­veš­tajne službe iz inos­t­ranstva plaćaju da rade protiv srpskog naroda. Neko­li­cina opo­zi­cio­nara je sata­ni­zo­vano, iz dana u dan se pom­inju ogromne sume narodnih para koje su navodno opljač­kali, bez odgo­vora na pitanje kako to aktuelna vlast nikoga od njih nije pos­lala na sud i u zatvore.

Ost­atak opo­zi­cije su Vučićeve rezervne opo­zi­cione stranke, jed­nako ili više nacio­na­lis­tički obo­jene, kra­jnja des­nica koja stvara atmos­feru straha, gene­riše mržnju prema migran­tima, LGBTQI+- popu­la­ciji, nev­la­dinim orga­ni­za­ci­jama, ist­in­skim opo­zi­cionim strankama.

 

P.B.: Jako mi je čudno koliko je ova pre­diz­borna kam­panja uopšte „dosadna”. Da li je to bilo nekada drugačije?

 

B.T.: Kam­panja nije dosadna, ali je pred­vi­diva; režim koristi sav ras­po­loživi instru­men­tarij koji sam opisao, ne bi li kom­bi­nacijom straha i pot­ku­pljivanjem obez­bedio uspeh, značajnu par­la­men­tarnu većinu, pobedu u Beogradu, u kojem se okreće više od 40 odsto državnog novca, nesum­njivi tri­jumf Vučića na pred­sedničkim izborima.

 

P.B.: Osim „Moramo“, ostali igrači odaju utisak da su uman­jena ver­zija slo­gana „Mir. Sta­bil­nost. Vučić”. I što se izg­leda tiče – stranke „Patriote Srbije“, „suver­eni­teta“ i druge stoje sta­tično na pozadini srpske zastave, koji naža­lost samo obećava izra­zito nacio­nalne i/ili nacio­na­lis­tičke izborne pro­grame. Zašto je to tako?

 

B.T.: Nacio­na­lizam kao neiz­lečiva bolest kon­stanta je srpske poli­tike; na ovim izborima ima ist­in­skih gla­sova razuma u koali­ci­jama Ujed­in­jeni za pobedu Srbije (naj­jača opo­zi­ciona grup­a­cija) i Moramo (po istraži­van­jima javnog mnjenja ulazi u par­la­ment), takva je i stranka glupog i nein­ven­tivnog naziva “Ne davimo Beograd” u kojoj ima neop­te­rećenih mladih ljudi koji otvo­reno govore o geno­cidu u Sre­bre­nici i ratnim zloči­nima koje su poči­nili Srbi.

S druge strane, pred­sednički kan­didat koali­cije Ujed­in­jeni za pobedu Srbije je pen­zio­nisani general Zdravko Ponoš koji je i danas fasci­niran gene­ralom osuđenim za genocid Ratkom Mla­dićem koji je za njega “ofi­ci­rčina”. Mnogo je, naža­lost, nacin­a­lista u opo­zi­ciji, neki su neo­bra­zo­vani, neki poka­zuju pot­punu nein­for­mi­s­a­nost, a ima i takvih koji se ne odriču snova o nekakvoj Srbiji za koju su se pre nepunih 30 godina ubi­jali oni koji nisu Srbi, u sum­a­nutom, divljačkom, neci­vi­li­za­c­ijskom pod­uh­vatu, u kojem su učest­v­ovali federalna vojska tadašnje Jugo­sla­vije, srpska poli­cija, dobro­voljci, despe­ra­dosi, vikend – rat­nici. Sve su to građani Srbije pla­tili iz državnog budžeta, mnogi su u tim rato­vima učest­v­ovali, neki su za to glasali. Teška je hip­oteka to saučesništvo.

 

P.B.: Puti­novo oprav­danje bru­talnog agre­sor­skog rata pod maskom „den­aci­fi­ka­cije“ – to jeste rela­ti­vi­za­cija Šoa i zločina Hit­lerove Nemačke tokom Drugog svetskog rata. Pri­men­jeno na Putinov rat, to je i preo­kret žrtava i izvršilaca. Zašto se ne govori o tome? Gde je nes­talo anti­fašis­tičko jugo­slovensko nas­leđe „bratstvo i jed­instvo“ protiv fašizma?

 

B.T.: To što nema u jav­nosti dis­ku­sije o Putinskoj pro­pa­gandi kao „den­aci­fi­ka­cija“ koju pom­in­jete je nevažno, ima Vučić svoj rečnik. Drugo, u Srbiji nema rela­ti­vi­za­cije Hit­lerovih zločina, ali pos­toji nova, iskrivljena, revi­zio­nis­tička isto­rija koja se obračunava sa pobe­dini­cima, par­tiz­anima Josipa Broza Tita.To čine des­nica i nacionalisti.

Nema bratstva i jed­instva režima u Rusiji i u Srbiji protiv fašizma, pos­toji samo nji­hova pove­za­nost u suprots­tavljanju civi­li­za­c­ijskim vred­no­stima. Dekla­ra­tivno i Rusija i Srbija sebe nazi­vaju anti­fašis­tičkim drža­vama i slede ovu tra­di­ciju kao pobednici u Drgom svetskom ratu, ali danas su u njima na vlasti režimi koji se mogu por­editi sa fašizmom.

 

 P.B.: U Srbiji, zva­nična ruska strana dobija dosta odo­bra­vanja – i među sta­nov­ništvom. 24. marta, na dan početka bom­bar­do­vanja Beograda i mesec dana posle napada na Ukra­jinu, hil­jade ljudi demons­tri­ralo je protiv NATO i za Rusiju. Imam utisak da je odbi­janje NATO‑a uvek auto­matski praćeno podrškom Rusiji. Kako se ovo može objas­niti? Kako objas­niti ovu veliku podršku? 

 

B.T.: Nema zado­vol­ja­va­jućeg odgo­vora na pitanje kako ljudi koji su bili izloženi bom­bar­do­vanju (ovde ne govorimo raz­lo­zima) ostaju lišeni empa­tije za civile, decu i nemoćne koji stra­daju u Ukra­jini. Lično, ne mogu da prih­vatim kao potpun odgovor da je reč o pro­pa­gandi. Mogu da nagađam, reč je o teškoj kolek­tivnoj pato­lo­giji, o tra­jnoj fascinaciji Rusijom i njenom snagom, potrebi da se bude na strani pobednika… Naravno da ništa ne može da objasni tu nel­juds­kost; može da deluje cinično, ali, kao da se Srbija pod­seća na to kako je sum­a­nuto, var­varski rušila Vukovar, Dubrovnik, kako je ubi­jala Sara­jevo… A možda i ruska agre­sija na Ukra­jinu znači legi­ti­mi­za­ciju srpskih agre­sor­skih pohoda na Hrvatsku i Bosnu i Her­ce­go­vinu, na ubistva i progon Alba­naca sa Kosova.

Naj­važ­nija je, sva­kako, veza Srbije i Rusije, zapravo veza na kojoj Srbija insistira, dok Rusija indi­fer­entno gleda svoje interese.

 

 P.B.: Mediji nemačkog govornog područja govore o napadu na Ukrajnu kao nesto pot­puno novo, o pre­kret­nici u evropskoj isto­riji. Međun­a­rodno rati­fi­kovano pravo na suver­enitet i neza­vis­nost jedne države sada je sloml­jeno prvi put od Drugog svetskog rata. Šta mis­lite o takvoj izjavi?

 

B.T.: Netačna je uto­liko što su na samom početku srpskog hege­mo­nis­tičkog pohoda oce­pljenje od Jugo­sla­vije želele najpre Slove­nija i Hrvatska, dakle, nije prvi put da neki narod želi samoo­pr­e­del­jenje (i dobije rat kao odgovor). U Slove­niji je bio desetod­nevni sukob niskog inten­zi­teta, a u Hrvat­skoj ozbiljan rat. Kao i kas­nije, u Bosni i Her­ce­go­vini koja se takođe izjas­nila za samostal­nost. Zajed­nički ime­ni­telj je nasilje, najpre Srbije, danas Rusije. Potom, i Rusija je više­struko jaka i bolje naoružana. Kon­ačno, mislim da je tačna sin­tagma jednog od ana­li­tičara koji je Putina nazvao Milošević koji ima atomsku bombu.

 

P.B.: Opsada Sara­jeva je bila 1992. godine. Uni­ver­ziteti i nev­la­dine orga­ni­za­cije u Nemačkoj sada raspravljaju o for­ma­tima kako se iskustvo anti­ratnog pokreta civilnog društva u Jugo­sla­viji može pre­neti na tre­nutnu situ­aciju i pla­ni­raju događaj “1992 Sara­jevo – 2022 Ukra­jina: Odgo­vori civilnog društva na rat” več sle­duću nedelju (6‑og aprila bilo je početak opsada 1992. godine i napad nemačke „Wehr­macht“ 1941. godine). A šta mis­lite o takvom „trans­feru“ anti­ratnih pokreta i nji­hovih iskustava?

 

B.T.: Van Srbije malo se zna o anti­ratnom pokretu u Srbiji (u pro­duk­ciji Al jazeere Bal­kans uskoro počenje rea­li­za­cija doku­men­tarnog filma čiji sam kos­ce­na­rista, o anti­ratnom pokretu u Srbiji i vido­vima pro­testa, od rock’n rolla do tribina int­e­lek­tu­alaca); taj pokret činile su femi­nis­tičke orga­ni­za­cije (one su skri­vale dezertere koji nisu hteli da idu u rat u Hrvat­skoj), pokreti, indi­vi­dualci, ad hoc rock band snimio je singl sa nas­lovnom pesmom “Mir, brate, mir!”. Oko sto hil­jada Beograđana raz­vilo je u centru grada, od trga Sla­vija do Tera­zija crni flor u znak pijeteta prema pogin­ulim građ­anima Sarajeva…

Danas, dok gori Ukra­jina, dok stra­daju civili, dok se uniš­ta­vaju gra­dovi, uveren sam da anti­ratni pokret mora da postane evropski, mora da pro­drma evropsku biro­kra­tuju i Evropski par­la­ment, vodeće poli­tičare, da im trubi pod pro­zorima, da im ne dopušta ni tre­nutak odmora dok ne pro­nađu rešenje koje će zaustaviti patnje ljudi.

 

P.B.: Putinov režim se više puta predstavljao kao blizak saveznik isto­r­ijskih revi­zio­nis­tičkih, popu­lis­tičkih snaga u Srbiji i BiH, a nedavno je čak i otvo­reno pretio zapadnim savez­ni­cima države BiH. Stoga nije iznenađujuće da je bru­talni, rat­oborni napad Puti­novog režima na Ukra­jinu u BiH i širem regionu izazvao posebno veliku zab­ri­nu­tost – čak do tačke ponovne trau­ma­tiza­cije. Kako pro­cen­ju­jete rizik?

 

B.T.: Upravo o tome govorim, nijednog tre­nutka ne pot­cen­jujmo opas­nost od rata u Bosni i Her­ce­go­vini i ne post­avljajmo pitanje ko će da ratuje i čime. POs­lednji put kada je to pitanje post­avljeno, 1992, Srbi su već bili naoružani i bilo ih je 20. 000 iznad Sara­jeva. Naj­veća opas­nost tre­nutno vreba od Mil­o­rada Dodika i uža­sava me stav poje­dinih bošn­jačkih poli­tičara koji uporno govore da je Dodik stvar proš­losti. Pot­po­mognut logis­tikom iz Beograda (Vučić ga se ne odriče, poka­zuje, čak, veliku nak­lo­nost prema njemu), ali i iz Moskve, taj opasni kri­mi­nalac može da se pret­vori u novog Rado­vana Karadžića.

Ovog tre­nutka u Sara­jevu i u svim bos­ans­ko­her­ce­govsčkim gra­do­vima mora da bude na hil­jade voj­nika međun­a­rodnih snaga za oču­vanje mira.