http://www.novinki.de

"Nacionalizam kao neizlečiva bolest konstanta je srpske politike" – intervju sa novinarom Bojanom Tončićem o Ukrajini i predsedničkim izborima u Srbiji

Posted on 2. April 2022 by Bojan Točić

Philine Bickhardt: Predsednički izbori su ove nedelje. Kakvu ulogu u tome i za Srbiju uopšte ima rat protiv Ukrajine?

 

Bojan Točić: Agresiju na Ukrajinu, snimke ratnih strahota i tragičnih ljudskih sudbina predsednik Srbije Aleksandar Vučić iskoristio je na najbestidniji način, podstičući kod birača strah od rata i predstavljajući sebe kao spasioca. Otišao je dotle da na televiziji pokazuje fotografije punih rafova robnih rezervi, konzerve sardina i graška. Podsticao je, dakle, strah od mogućnosti da se rat proširi na Balkan, te da ljudi u Srbiji budu izloženo nemaštini i gladi.

Sve to uticalo je na promenu izborne agende, baš kada se očekivalo da opozicija ima dobitnu kombinaciju afirmisanjem ekoloških zahteva i obećanja.

 

P.B.: Ako ukratko opišete politički spektar mišljenja, koje su to suprotstavljene snage ovde u srpskoj javnosti?

 

B.T.: S jedne strane je vlast, ogrezla u korupciji, neraskidivo povezana sa kriminalnim miljeom i militantnim grupama čiji rad sponzoriše i obezbeđuje, čuvajući te nasilničke skupine kao svojevrsnu pretorijansku gardu i koristeći ih protiv političkih protivnika i demonstranata. Gušeći bezobzirno institucije, pogotovu pravosuđe.

Režim je, bezobzirno se bogateći, stvorio novu klasu kriminalaca, omogućujući im poslove plaćene iz državnog budžeta, potrošio je ogroman novac od kredita dobijenih pod nepovoljnim uslovima od kineskih i ruskih banaka, plaćajući kineske firme za izvođenje infrastrukturnih radova znatno više nego što je vrednost njihovog posla. Takođe, režim je realizovao sumanuti investicioni ciklus, otvarajući fabrike sa prljavom tehnologijom i sponzorišući iz državne kase strane investitore sa 10.000 evra po otvorenom radnom mestu. Investitori zagađuju životnu sredinu, a veliki broj njih odlazi kad potroši novac dobijen od države. Državni posao postao je i uzgoj marihuane - najveća evropska plantaža konoplje nalazi se u Srbiji, obezbeđivali su je radnici srpske tajne policije (Jovanjica).

Ovo je tek deo poslova kojima režim obezbeđuje svoj uspešni opstanak - druga linija tog posla je ubistvena propaganda, svakodnevno trovanje mitološkim sadržajima i golim lažima o prirodi režima.

S druge strane su, delom, političke stranke koje su u opoziciji ovakvom režimu, gotovo uvek korak iza poteza vlasti, obespravljene i neformalno stavljene van zakona, proglašavanjem za okupljališta terorista ili stranih plaćenika koje obaveštajne službe iz inostranstva plaćaju da rade protiv srpskog naroda. Nekolicina opozicionara je satanizovano, iz dana u dan se pominju ogromne sume narodnih para koje su navodno opljačkali, bez odgovora na pitanje kako to aktuelna vlast nikoga od njih nije poslala na sud i u zatvore.

Ostatak opozicije su Vučićeve rezervne opozicione stranke, jednako ili više nacionalistički obojene, krajnja desnica koja stvara atmosferu straha, generiše mržnju prema migrantima, LGBTQI+- populaciji, nevladinim organizacijama, istinskim opozicionim strankama.

 

P.B.: Jako mi je čudno koliko je ova predizborna kampanja uopšte „dosadna”. Da li je to bilo nekada drugačije?

 

B.T.: Kampanja nije dosadna, ali je predvidiva; režim koristi sav raspoloživi instrumentarij koji sam opisao, ne bi li kombinacijom straha i potkupljivanjem obezbedio uspeh, značajnu parlamentarnu većinu, pobedu u Beogradu, u kojem se okreće više od 40 odsto državnog novca, nesumnjivi trijumf Vučića na predsedničkim izborima.

 

P.B.: Osim „Moramo“, ostali igrači odaju utisak da su umanjena verzija slogana „Mir. Stabilnost. Vučić”. I što se izgleda tiče – stranke „Patriote Srbije“, „suvereniteta“ i druge stoje statično na pozadini srpske zastave, koji nažalost samo obećava izrazito nacionalne i/ili nacionalističke izborne programe. Zašto je to tako?

 

B.T.: Nacionalizam kao neizlečiva bolest konstanta je srpske politike; na ovim izborima ima istinskih glasova razuma u koalicijama Ujedinjeni za pobedu Srbije (najjača opoziciona grupacija) i Moramo (po istraživanjima javnog mnjenja ulazi u parlament), takva je i stranka glupog i neinventivnog naziva “Ne davimo Beograd” u kojoj ima neopterećenih mladih ljudi koji otvoreno govore o genocidu u Srebrenici i ratnim zločinima koje su počinili Srbi.

S druge strane, predsednički kandidat koalicije Ujedinjeni za pobedu Srbije je penzionisani general Zdravko Ponoš koji je i danas fasciniran generalom osuđenim za genocid Ratkom Mladićem koji je za njega “oficirčina”. Mnogo je, nažalost, nacinalista u opoziciji, neki su neobrazovani, neki pokazuju potpunu neinformisanost, a ima i takvih koji se ne odriču snova o nekakvoj Srbiji za koju su se pre nepunih 30 godina ubijali oni koji nisu Srbi, u sumanutom, divljačkom, necivilizacijskom poduhvatu, u kojem su učestvovali federalna vojska tadašnje Jugoslavije, srpska policija, dobrovoljci, desperadosi, vikend - ratnici. Sve su to građani Srbije platili iz državnog budžeta, mnogi su u tim ratovima učestvovali, neki su za to glasali. Teška je hipoteka to saučesništvo.

 

P.B.: Putinovo opravdanje brutalnog agresorskog rata pod maskom „denacifikacije“ – to jeste relativizacija Šoa i zločina Hitlerove Nemačke tokom Drugog svetskog rata. Primenjeno na Putinov rat, to je i preokret žrtava i izvršilaca. Zašto se ne govori o tome? Gde je nestalo antifašističko jugoslovensko nasleđe „bratstvo i jedinstvo“ protiv fašizma?

 

B.T.: To što nema u javnosti diskusije o Putinskoj propagandi kao „denacifikacija“ koju pominjete je nevažno, ima Vučić svoj rečnik. Drugo, u Srbiji nema relativizacije Hitlerovih zločina, ali postoji nova, iskrivljena, revizionistička istorija koja se obračunava sa pobedinicima, partizanima Josipa Broza Tita.To čine desnica i nacionalisti.

Nema bratstva i jedinstva režima u Rusiji i u Srbiji protiv fašizma, postoji samo njihova povezanost u suprotstavljanju civilizacijskim vrednostima. Deklarativno i Rusija i Srbija sebe nazivaju antifašističkim državama i slede ovu tradiciju kao pobednici u Drgom svetskom ratu, ali danas su u njima na vlasti režimi koji se mogu porediti sa fašizmom.

 

 P.B.: U Srbiji, zvanična ruska strana dobija dosta odobravanja – i među stanovništvom. 24. marta, na dan početka bombardovanja Beograda i mesec dana posle napada na Ukrajinu, hiljade ljudi demonstriralo je protiv NATO i za Rusiju. Imam utisak da je odbijanje NATO-a uvek automatski praćeno podrškom Rusiji. Kako se ovo može objasniti? Kako objasniti ovu veliku podršku?

 

B.T.: Nema zadovoljavajućeg odgovora na pitanje kako ljudi koji su bili izloženi bombardovanju (ovde ne govorimo razlozima) ostaju lišeni empatije za civile, decu i nemoćne koji stradaju u Ukrajini. Lično, ne mogu da prihvatim kao potpun odgovor da je reč o propagandi. Mogu da nagađam, reč je o teškoj kolektivnoj patologiji, o trajnoj fascinaciji Rusijom i njenom snagom, potrebi da se bude na strani pobednika... Naravno da ništa ne može da objasni tu neljudskost; može da deluje cinično, ali, kao da se Srbija podseća na to kako je sumanuto, varvarski rušila Vukovar, Dubrovnik, kako je ubijala Sarajevo... A možda i ruska agresija na Ukrajinu znači legitimizaciju srpskih agresorskih pohoda na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, na ubistva i progon Albanaca sa Kosova.

Najvažnija je, svakako, veza Srbije i Rusije, zapravo veza na kojoj Srbija insistira, dok Rusija indiferentno gleda svoje interese.

 

 P.B.: Mediji nemačkog govornog područja govore o napadu na Ukrajnu kao nesto potpuno novo, o prekretnici u evropskoj istoriji. Međunarodno ratifikovano pravo na suverenitet i nezavisnost jedne države sada je slomljeno prvi put od Drugog svetskog rata. Šta mislite o takvoj izjavi?

 

B.T.: Netačna je utoliko što su na samom početku srpskog hegemonističkog pohoda ocepljenje od Jugoslavije želele najpre Slovenija i Hrvatska, dakle, nije prvi put da neki narod želi samoopredeljenje (i dobije rat kao odgovor). U Sloveniji je bio desetodnevni sukob niskog intenziteta, a u Hrvatskoj ozbiljan rat. Kao i kasnije, u Bosni i Hercegovini koja se takođe izjasnila za samostalnost. Zajednički imenitelj je nasilje, najpre Srbije, danas Rusije. Potom, i Rusija je višestruko jaka i bolje naoružana. Konačno, mislim da je tačna sintagma jednog od analitičara koji je Putina nazvao Milošević koji ima atomsku bombu.

 

P.B.: Opsada Sarajeva je bila 1992. godine. Univerziteti i nevladine organizacije u Nemačkoj sada raspravljaju o formatima kako se iskustvo antiratnog pokreta civilnog društva u Jugoslaviji može preneti na trenutnu situaciju i planiraju događaj "1992 Sarajevo - 2022 Ukrajina: Odgovori civilnog društva na rat" več sleduću nedelju (6-og aprila bilo je početak opsada 1992. godine i napad nemačke „Wehrmacht“ 1941. godine). A šta mislite o takvom „transferu“ antiratnih pokreta i njihovih iskustava?

 

B.T.: Van Srbije malo se zna o antiratnom pokretu u Srbiji (u produkciji Al jazeere Balkans uskoro počenje realizacija dokumentarnog filma čiji sam koscenarista, o antiratnom pokretu u Srbiji i vidovima protesta, od rock'n rolla do tribina intelektualaca); taj pokret činile su feminističke organizacije (one su skrivale dezertere koji nisu hteli da idu u rat u Hrvatskoj), pokreti, individualci, ad hoc rock band snimio je singl sa naslovnom pesmom “Mir, brate, mir!”. Oko sto hiljada Beograđana razvilo je u centru grada, od trga Slavija do Terazija crni flor u znak pijeteta prema poginulim građanima Sarajeva...

Danas, dok gori Ukrajina, dok stradaju civili, dok se uništavaju gradovi, uveren sam da antiratni pokret mora da postane evropski, mora da prodrma evropsku birokratuju i Evropski parlament, vodeće političare, da im trubi pod prozorima, da im ne dopušta ni trenutak odmora dok ne pronađu rešenje koje će zaustaviti patnje ljudi.

 

P.B.: Putinov režim se više puta predstavljao kao blizak saveznik istorijskih revizionističkih, populističkih snaga u Srbiji i BiH, a nedavno je čak i otvoreno pretio zapadnim saveznicima države BiH. Stoga nije iznenađujuće da je brutalni, ratoborni napad Putinovog režima na Ukrajinu u BiH i širem regionu izazvao posebno veliku zabrinutost – čak do tačke ponovne traumatizacije. Kako procenjujete rizik?

 

B.T.: Upravo o tome govorim, nijednog trenutka ne potcenjujmo opasnost od rata u Bosni i Hercegovini i ne postavljajmo pitanje ko će da ratuje i čime. POslednji put kada je to pitanje postavljeno, 1992, Srbi su već bili naoružani i bilo ih je 20. 000 iznad Sarajeva. Najveća opasnost trenutno vreba od Milorada Dodika i užasava me stav pojedinih bošnjačkih političara koji uporno govore da je Dodik stvar prošlosti. Potpomognut logistikom iz Beograda (Vučić ga se ne odriče, pokazuje, čak, veliku naklonost prema njemu), ali i iz Moskve, taj opasni kriminalac može da se pretvori u novog Radovana Karadžića.

Ovog trenutka u Sarajevu i u svim bosanskohercegovsčkim gradovima mora da bude na hiljade vojnika međunarodnih snaga za očuvanje mira.

"Nacionalizam kao neizlečiva bolest konstanta je srpske politike" – intervju sa novinarom Bojanom Tončićem o Ukrajini i predsedničkim izborima u Srbiji - novinki
Redak­tion „novinki“

Hum­boldt-Uni­ver­sität zu Berlin
Sprach- und lite­ra­tur­wis­sen­schaft­liche Fakultät
Institut für Slawistik
Unter den Linden 6
10099 Berlin

“Nacio­na­lizam kao neiz­lečiva bolest kon­stanta je srpske poli­tike” – intervju sa novin­arom Bojanom Tončićem o Ukra­jini i pred­sedničkim izborima u Srbiji

Phi­line Bick­hardt: Pred­sednički izbori su ove nedelje. Kakvu ulogu u tome i za Srbiju uopšte ima rat protiv Ukrajine?

 

Bojan Točić: Agre­siju na Ukra­jinu, snimke ratnih stra­hota i tra­gičnih ljud­skih sud­bina pred­sednik Srbije Alek­sandar Vučić isko­ristio je na naj­best­id­niji način, pod­stičući kod birača strah od rata i predstavlja­jući sebe kao spa­sioca. Otišao je dotle da na tele­vi­ziji poka­zuje foto­gra­fije punih rafova robnih rezervi, kon­zerve sar­dina i graška. Pod­sticao je, dakle, strah od moguć­nosti da se rat proširi na Balkan, te da ljudi u Srbiji budu izloženo nemaš­tini i gladi.

Sve to uti­calo je na pro­menu izborne agende, baš kada se očeki­valo da opo­zi­cija ima dobitnu kom­bi­naciju afir­mi­sanjem eko­loških zahteva i obećanja.

 

P.B.: Ako ukratko opišete poli­tički spektar mišl­jenja, koje su to suprots­tavljene snage ovde u srpskoj javnosti?

 

B.T.: S jedne strane je vlast, ogrezla u korup­ciji, ner­as­ki­divo pove­zana sa kri­mi­nalnim mil­jeom i mili­tantnim grupama čiji rad spon­z­oriše i obez­beđuje, čuva­jući te nasil­ničke sku­pine kao svo­je­vrsnu pre­to­ri­jansku gardu i koris­teći ih protiv poli­tičkih pro­tiv­nika i demons­tra­nata. Gušeći bezob­zirno insti­tu­cije, pogo­tovu pravosuđe.

Režim je, bezob­zirno se boga­teći, stvorio novu klasu kri­mi­nalaca, omo­guću­jući im poslove plaćene iz državnog budžeta, potrošio je ogroman novac od kre­dita dobi­jenih pod nepo­vol­jnim uslo­vima od kine­skih i ruskih banaka, plaća­jući kineske firme za izvođenje infra­struk­turnih radova znatno više nego što je vred­nost nji­hovog posla. Takođe, režim je rea­lizovao sum­a­nuti inve­s­ti­cioni ciklus, otva­ra­jući fabrike sa prl­javom teh­no­lo­gijom i spon­z­orišući iz državne kase strane inves­ti­tore sa 10.000 evra po otvo­r­enom radnom mestu. Inves­ti­tori zagađuju životnu sre­dinu, a veliki broj njih odlazi kad potroši novac dobijen od države. Državni posao postao je i uzgoj mari­huane – naj­veća evropska plan­taža kono­plje nalazi se u Srbiji, obez­beđi­vali su je rad­nici srpske tajne poli­cije (Jovan­jica).

Ovo je tek deo pos­lova kojima režim obez­beđuje svoj uspešni opst­anak – druga linija tog posla je ubist­vena pro­pa­ganda, sva­kod­nevno tro­vanje mitološkim sadrža­jima i golim lažima o pri­rodi režima.

S druge strane su, delom, poli­tičke stranke koje su u opo­zi­ciji ovakvom režimu, gotovo uvek korak iza poteza vlasti, obe­spravljene i nefor­malno stavljene van zakona, pro­glaša­vanjem za oku­plja­lišta ter­orista ili stranih plaće­nika koje oba­veš­tajne službe iz inos­t­ranstva plaćaju da rade protiv srpskog naroda. Neko­li­cina opo­zi­cio­nara je sata­ni­zo­vano, iz dana u dan se pom­inju ogromne sume narodnih para koje su navodno opljač­kali, bez odgo­vora na pitanje kako to aktuelna vlast nikoga od njih nije pos­lala na sud i u zatvore.

Ost­atak opo­zi­cije su Vučićeve rezervne opo­zi­cione stranke, jed­nako ili više nacio­na­lis­tički obo­jene, kra­jnja des­nica koja stvara atmos­feru straha, gene­riše mržnju prema migran­tima, LGBTQI+- popu­la­ciji, nev­la­dinim orga­ni­za­ci­jama, ist­in­skim opo­zi­cionim strankama.

 

P.B.: Jako mi je čudno koliko je ova pre­diz­borna kam­panja uopšte „dosadna”. Da li je to bilo nekada drugačije?

 

B.T.: Kam­panja nije dosadna, ali je pred­vi­diva; režim koristi sav ras­po­loživi instru­men­tarij koji sam opisao, ne bi li kom­bi­nacijom straha i pot­ku­pljivanjem obez­bedio uspeh, značajnu par­la­men­tarnu većinu, pobedu u Beogradu, u kojem se okreće više od 40 odsto državnog novca, nesum­njivi tri­jumf Vučića na pred­sedničkim izborima.

 

P.B.: Osim „Moramo“, ostali igrači odaju utisak da su uman­jena ver­zija slo­gana „Mir. Sta­bil­nost. Vučić”. I što se izg­leda tiče – stranke „Patriote Srbije“, „suver­eni­teta“ i druge stoje sta­tično na pozadini srpske zastave, koji naža­lost samo obećava izra­zito nacio­nalne i/ili nacio­na­lis­tičke izborne pro­grame. Zašto je to tako?

 

B.T.: Nacio­na­lizam kao neiz­lečiva bolest kon­stanta je srpske poli­tike; na ovim izborima ima ist­in­skih gla­sova razuma u koali­ci­jama Ujed­in­jeni za pobedu Srbije (naj­jača opo­zi­ciona grup­a­cija) i Moramo (po istraži­van­jima javnog mnjenja ulazi u par­la­ment), takva je i stranka glupog i nein­ven­tivnog naziva “Ne davimo Beograd” u kojoj ima neop­te­rećenih mladih ljudi koji otvo­reno govore o geno­cidu u Sre­bre­nici i ratnim zloči­nima koje su poči­nili Srbi.

S druge strane, pred­sednički kan­didat koali­cije Ujed­in­jeni za pobedu Srbije je pen­zio­nisani general Zdravko Ponoš koji je i danas fasci­niran gene­ralom osuđenim za genocid Ratkom Mla­dićem koji je za njega “ofi­ci­rčina”. Mnogo je, naža­lost, nacin­a­lista u opo­zi­ciji, neki su neo­bra­zo­vani, neki poka­zuju pot­punu nein­for­mi­s­a­nost, a ima i takvih koji se ne odriču snova o nekakvoj Srbiji za koju su se pre nepunih 30 godina ubi­jali oni koji nisu Srbi, u sum­a­nutom, divljačkom, neci­vi­li­za­c­ijskom pod­uh­vatu, u kojem su učest­v­ovali federalna vojska tadašnje Jugo­sla­vije, srpska poli­cija, dobro­voljci, despe­ra­dosi, vikend – rat­nici. Sve su to građani Srbije pla­tili iz državnog budžeta, mnogi su u tim rato­vima učest­v­ovali, neki su za to glasali. Teška je hip­oteka to saučesništvo.

 

P.B.: Puti­novo oprav­danje bru­talnog agre­sor­skog rata pod maskom „den­aci­fi­ka­cije“ – to jeste rela­ti­vi­za­cija Šoa i zločina Hit­lerove Nemačke tokom Drugog svetskog rata. Pri­men­jeno na Putinov rat, to je i preo­kret žrtava i izvršilaca. Zašto se ne govori o tome? Gde je nes­talo anti­fašis­tičko jugo­slovensko nas­leđe „bratstvo i jed­instvo“ protiv fašizma?

 

B.T.: To što nema u jav­nosti dis­ku­sije o Putinskoj pro­pa­gandi kao „den­aci­fi­ka­cija“ koju pom­in­jete je nevažno, ima Vučić svoj rečnik. Drugo, u Srbiji nema rela­ti­vi­za­cije Hit­lerovih zločina, ali pos­toji nova, iskrivljena, revi­zio­nis­tička isto­rija koja se obračunava sa pobe­dini­cima, par­tiz­anima Josipa Broza Tita.To čine des­nica i nacionalisti.

Nema bratstva i jed­instva režima u Rusiji i u Srbiji protiv fašizma, pos­toji samo nji­hova pove­za­nost u suprots­tavljanju civi­li­za­c­ijskim vred­no­stima. Dekla­ra­tivno i Rusija i Srbija sebe nazi­vaju anti­fašis­tičkim drža­vama i slede ovu tra­di­ciju kao pobednici u Drgom svetskom ratu, ali danas su u njima na vlasti režimi koji se mogu por­editi sa fašizmom.

 

 P.B.: U Srbiji, zva­nična ruska strana dobija dosta odo­bra­vanja – i među sta­nov­ništvom. 24. marta, na dan početka bom­bar­do­vanja Beograda i mesec dana posle napada na Ukra­jinu, hil­jade ljudi demons­tri­ralo je protiv NATO i za Rusiju. Imam utisak da je odbi­janje NATO‑a uvek auto­matski praćeno podrškom Rusiji. Kako se ovo može objas­niti? Kako objas­niti ovu veliku podršku? 

 

B.T.: Nema zado­vol­ja­va­jućeg odgo­vora na pitanje kako ljudi koji su bili izloženi bom­bar­do­vanju (ovde ne govorimo raz­lo­zima) ostaju lišeni empa­tije za civile, decu i nemoćne koji stra­daju u Ukra­jini. Lično, ne mogu da prih­vatim kao potpun odgovor da je reč o pro­pa­gandi. Mogu da nagađam, reč je o teškoj kolek­tivnoj pato­lo­giji, o tra­jnoj fascinaciji Rusijom i njenom snagom, potrebi da se bude na strani pobednika… Naravno da ništa ne može da objasni tu nel­juds­kost; može da deluje cinično, ali, kao da se Srbija pod­seća na to kako je sum­a­nuto, var­varski rušila Vukovar, Dubrovnik, kako je ubi­jala Sara­jevo… A možda i ruska agre­sija na Ukra­jinu znači legi­ti­mi­za­ciju srpskih agre­sor­skih pohoda na Hrvatsku i Bosnu i Her­ce­go­vinu, na ubistva i progon Alba­naca sa Kosova.

Naj­važ­nija je, sva­kako, veza Srbije i Rusije, zapravo veza na kojoj Srbija insistira, dok Rusija indi­fer­entno gleda svoje interese.

 

 P.B.: Mediji nemačkog govornog područja govore o napadu na Ukrajnu kao nesto pot­puno novo, o pre­kret­nici u evropskoj isto­riji. Međun­a­rodno rati­fi­kovano pravo na suver­enitet i neza­vis­nost jedne države sada je sloml­jeno prvi put od Drugog svetskog rata. Šta mis­lite o takvoj izjavi?

 

B.T.: Netačna je uto­liko što su na samom početku srpskog hege­mo­nis­tičkog pohoda oce­pljenje od Jugo­sla­vije želele najpre Slove­nija i Hrvatska, dakle, nije prvi put da neki narod želi samoo­pr­e­del­jenje (i dobije rat kao odgovor). U Slove­niji je bio desetod­nevni sukob niskog inten­zi­teta, a u Hrvat­skoj ozbiljan rat. Kao i kas­nije, u Bosni i Her­ce­go­vini koja se takođe izjas­nila za samostal­nost. Zajed­nički ime­ni­telj je nasilje, najpre Srbije, danas Rusije. Potom, i Rusija je više­struko jaka i bolje naoružana. Kon­ačno, mislim da je tačna sin­tagma jednog od ana­li­tičara koji je Putina nazvao Milošević koji ima atomsku bombu.

 

P.B.: Opsada Sara­jeva je bila 1992. godine. Uni­ver­ziteti i nev­la­dine orga­ni­za­cije u Nemačkoj sada raspravljaju o for­ma­tima kako se iskustvo anti­ratnog pokreta civilnog društva u Jugo­sla­viji može pre­neti na tre­nutnu situ­aciju i pla­ni­raju događaj “1992 Sara­jevo – 2022 Ukra­jina: Odgo­vori civilnog društva na rat” več sle­duću nedelju (6‑og aprila bilo je početak opsada 1992. godine i napad nemačke „Wehr­macht“ 1941. godine). A šta mis­lite o takvom „trans­feru“ anti­ratnih pokreta i nji­hovih iskustava?

 

B.T.: Van Srbije malo se zna o anti­ratnom pokretu u Srbiji (u pro­duk­ciji Al jazeere Bal­kans uskoro počenje rea­li­za­cija doku­men­tarnog filma čiji sam kos­ce­na­rista, o anti­ratnom pokretu u Srbiji i vido­vima pro­testa, od rock’n rolla do tribina int­e­lek­tu­alaca); taj pokret činile su femi­nis­tičke orga­ni­za­cije (one su skri­vale dezertere koji nisu hteli da idu u rat u Hrvat­skoj), pokreti, indi­vi­dualci, ad hoc rock band snimio je singl sa nas­lovnom pesmom “Mir, brate, mir!”. Oko sto hil­jada Beograđana raz­vilo je u centru grada, od trga Sla­vija do Tera­zija crni flor u znak pijeteta prema pogin­ulim građ­anima Sarajeva…

Danas, dok gori Ukra­jina, dok stra­daju civili, dok se uniš­ta­vaju gra­dovi, uveren sam da anti­ratni pokret mora da postane evropski, mora da pro­drma evropsku biro­kra­tuju i Evropski par­la­ment, vodeće poli­tičare, da im trubi pod pro­zorima, da im ne dopušta ni tre­nutak odmora dok ne pro­nađu rešenje koje će zaustaviti patnje ljudi.

 

P.B.: Putinov režim se više puta predstavljao kao blizak saveznik isto­r­ijskih revi­zio­nis­tičkih, popu­lis­tičkih snaga u Srbiji i BiH, a nedavno je čak i otvo­reno pretio zapadnim savez­ni­cima države BiH. Stoga nije iznenađujuće da je bru­talni, rat­oborni napad Puti­novog režima na Ukra­jinu u BiH i širem regionu izazvao posebno veliku zab­ri­nu­tost – čak do tačke ponovne trau­ma­tiza­cije. Kako pro­cen­ju­jete rizik?

 

B.T.: Upravo o tome govorim, nijednog tre­nutka ne pot­cen­jujmo opas­nost od rata u Bosni i Her­ce­go­vini i ne post­avljajmo pitanje ko će da ratuje i čime. POs­lednji put kada je to pitanje post­avljeno, 1992, Srbi su već bili naoružani i bilo ih je 20. 000 iznad Sara­jeva. Naj­veća opas­nost tre­nutno vreba od Mil­o­rada Dodika i uža­sava me stav poje­dinih bošn­jačkih poli­tičara koji uporno govore da je Dodik stvar proš­losti. Pot­po­mognut logis­tikom iz Beograda (Vučić ga se ne odriče, poka­zuje, čak, veliku nak­lo­nost prema njemu), ali i iz Moskve, taj opasni kri­mi­nalac može da se pret­vori u novog Rado­vana Karadžića.

Ovog tre­nutka u Sara­jevu i u svim bos­ans­ko­her­ce­govsčkim gra­do­vima mora da bude na hil­jade voj­nika međun­a­rodnih snaga za oču­vanje mira.