Redak­tion „novinki“

Hum­boldt-Uni­ver­sität zu Berlin
Sprach- und lite­ra­tur­wis­sen­schaft­liche Fakultät
Institut für Slawistik
Unter den Linden 6
10099 Berlin

Ne mis­liti u sli­kama: Intervju sa Zor­anom Ferićem

novinki: Gos­po­dine Ferić, Vaš roman počinje foto­gra­fijom koju spo­min­jete u pro­logu, a prvo pog­lavlje Sjena zav­ršava foto­gra­fijom koju stvarno vidimo. Ta foto­gra­fija daje nas­lu­titi da će ih biti još. Zašto ih kas­nije više nema? Zašto obitel­jske foto­gra­fije i slike djeda Ben­ja­mina samo opi­su­jete, a ne poka­zu­jete? Je li to način pred­s­tavl­janja sjećanja koja nisu više jasna? Ili bi inače obitel­jska priča postala pre­više realna odnosno faktografska?

 

Zoran Ferić: Od početka sam zamislio da spo­me­nuta foto­gra­fija bude jedina. U prvom redu zato što nisam pisao doku­men­tarnu knjigu, nego roman. Pa iako se taj roman temelji na nekim doku­men­tima, nisam ga htio tim doku­men­tima preop­te­re­titi.  U njemu ima jako puno fik­cije i to ovu knjigu čini romanom. Druga je stvar što je ova foto­gra­fija jako neo­bična,  po nekima i šokantna i zato joj je mjesto ovdje. Zbog iro­nije i neo­bičnosti. Naime, iro­nično je što je jedina foto­gra­fija moga djeda i bake upravo ta na kojoj ih se ne može pre­poz­nati. To je jedna iro­nična, ali i strašna ods­ut­nost.  Druge foto­gra­fije mogle bi pret­vo­riti knjigu u obitel­jsku mono­gra­fiju, zato sam ih izbjegao.

 

n.: Jedina druga slika koju ja iz romana imam je, kao što vidite, Vaše obitel­jsko stablo koje sam nado­građivao dok sam čitao roman. I eto, kad sad razmišljam o Vašem obitel­jskom stablu, vidim na papiru prostor koji nistam isko­ristio, vidim svoja brzo napisana slova, vrstu papira i stol na kojem sam čitao i sada mi se čini kao uljez u sjećanju na Vaš roman. Je li to primjer mišl­jenja u sli­kama kao „kad misliš u sli­kama, često se događa da jedna slika postane domi­nantna i ona je toliko zavodljiva da onaj tko misli ne može zamis­liti i neke druge slike“?

 

Z.F.: Ne znam je li to vaše primjer mišl­jenja u sli­kama, ali ja sam mislio na nešto vrlo kon­kretno. Kad se misli u slici, obično domi­nira jedna, ili dvije, to zapravo i nije mišl­jenje, to je pre­doča­vanje slike koju želiš, onoga čemu se nadaš. Međutim, to je jako ogra­niča­va­juće, jer se tim zamišl­jan­jima, maš­tan­jima čovjek najčešće pri­b­ližava kiču i iz toga kiča ne može racio­nalno razmišl­jati ni o svojim žel­jama ni o svojoj situ­aciji. To je otprilike kao kad trudna žena razmišlja o životu s dje­tetom, i vidi samo jednu ili dvije slike: sebe s koli­cima, kako ponosno ide ulicom. A ne vidi besane noći, dječje bolesti, strah, ponekad bijes, osjećaj nes­lo­bode, zaro­bljenost itd.

 

n.: Ako mis­liti u sli­kama može biti pro­blem, što je s razmišl­janjem u mirisima? Zar to nije čak i kom­pli­ci­ra­nije ako Vam je ujča Stjepan na primjer ostavio u nas­li­jeđe mirisnu najavu smrti?

 

Z.F.: Mirisi jesu kom­pli­ci­ra­niji jer su aso­ci­ja­tivni, i jer su aps­traktni. Pro­blem s mišl­jenjem u sli­kama je što to uopće nije kom­pli­ci­rano, zapravo je zatu­plju­juće. Dok su aso­ci­ja­cije koje nam suger­i­raju mirisi bliske glazbi. Volim mirise zato.

 

n.: Vri­jeme mi se kroz knjigu čini kao jedina kon­stanta, ili čak glavni (i nevidljivi) lik i pred­s­tavl­jate ga kao zbun­ju­juću dimen­ziju, jer ga ne čujemo, ne vidimo, a osje­timo ga tek kad prođe. Može li se knjiga čitati i kao pods­jetnik da će sve oko nas i da ćemo svi mi u jednom tre­nutku pasti u zaborav?

 

Z.F.: Imate pravo, vri­jeme i jest jedan od likova. Čitavo jedno pog­lavlje govori o vre­menu, tu je i pro­vodni motiv satova, a sam roman je složen kro­no­loški, i vri­jeme je uvijek pri­s­utno. Kao sjećanje, kao sat, kao neiz­v­jesna buduć­nost, kao smrt…

 

n.: Jedna stvar koja, čini se, nikad neće postati opso­letna je rasprava „čiji je stari bia ustaša, a čiji par­tizan“, kao što stoji u TBF-ovoj pjesmi Smak svi­jeta i kao što je mladi Tvrtko već uvidio, kada se pitao koliko kol­jena treba da bi se ta istočn­jačka krv konačno istrošila i nestala? Je li moguće da takvih rasprava jednog dana više neće biti? Ako jest – kako?

 

Z.F.: Nikako nisam htio pisati roman o ustašama i par­tiz­anima. Ili samo o tome. U našem poli­tičkom životu to je opće mjesto i pril­ično opte­reću­juće. Ali u okviru književnog teksta koji govori o određenom vre­menu to je neizbježno. Pogo­tovo ako je netko stradao od jednih, a netko drugi od drugih. Kako vidimo, treba dosta kol­jena. Nadam se da ovo nije roman te razine. Ali, i dok sam ga pisao bio sam svje­stan da neke mlade ljude to ne zanima.

 

n.: To je i jedan od razloga zašto rodi­telji Mimice ne žele da se uda za Petra Čirića i pridruži putu­jućem kaza­lištu. Pa eto, da Vas pitam i o naslovu romana. Na što se odnosi naslov osim na putu­juće kaza­lište Petra Čirića? Na povi­jest kao kaza­lište? Jer se radnja ipak odvija preko skoro cijelog 20. stol­jeća. Na obitelj? Na… ?

 

Z.F.: Ne samo na povi­jest kao kaza­lište, nego možda i više na naše uloge u njemu. Jedna od karak­te­ris­tika glume i uloge jest da je to nešto nest­varno, nešto pro­lazno, nesi­gurno a upečatljivo kad traje. Tako je i kad pomis­limo na te davne ljude i nji­hove uloge u tim pro­šlim životima. Vre­menski odmak to tako lijepo rela­ti­vi­zira, sve do gra­nice kaza­lišne predstave.

 

n.: Jedna scena mi je vrlo upečatljiva: Dok krvava mrlja koju je Zoran nožem prouz­ro­kovao na košulji sta­rijeg škol­skog kolege raste, u pozadini svira Fly, Robin, fly. Mrlja krvi raste uz taktove vesele funky pjesme. Sviđa mi se suprot­nost te gro­teskne scene i pods­jeća me na film Joker (2019) Todda Phil­ippsa. A Zor­anov boravak nakon toga u „nekoj vrsti luđačke inten­zivne“ me pods­jeća na Let iznad kuka­vičjeg gni­jezda (1975) Miloša For­mana. Mislim da se tu krije neka dobra ideja za roman ili krat­ko­me­tražni film. Što se Vama čini?

 

Z.F.: Posve mi je jasno zašto su vaše aso­ci­ja­cije takve. Vje­ro­jatno je tekst zah­valan da ga zamis­limo kao film. Međutim ove scene nisam gradio onako kako inače gradim scene u romanu; da zamislim neki kon­trast, da nečim dina­mi­z­iram događanje, obli­kujem atmos­feru. Nar­avno, to sam djelo­mično radio i ovdje, ali ne pot­puno. Naime, i jedna i druga scena, i ona iz stana i ona iz lud­nice u Vrapču, su, uvjetno rečeno, ist­inite, obli­ko­vane onako kako sam ih zapamtio. One su dio moje bio­gra­fije.  A što se tiče filma, volio bih da se netko toga prih­vati, eto.

 

n.: Kad smo već kod suprotnosti: Prema Zor­a­novoj majci je najop­as­nije za čov­jeka ako strši kao Josipa Lisac, Edo Murtić, Vojin Bakić. Car­mela, koja se stalno bunila protiv sva­kakvih (fan­tom­skih) kon­ven­cija i imala puno muš­ka­raca u svom životu, je bivala sve nes­ret­nija, stršila je. Zor­a­nova majka koja nije stršila (pogo­tovo ne u nje­zinoj ženst­ven­osti) je također bila nes­retna. Jeste li možda svjesno razmišl­jali o suži­votu nekih suprotnosti u romanu ili je to tek tako ispalo jer je život takav?

 

Z.F.: Bojim se da je to život kao takav. Strah moje majke dolazi od onoga što je pro­ži­v­jela u ratu i pos­lije rata. Čitavoj toj gener­a­ciji nije svo­jst­veno da strše, nego da se uvijek drže sre­dine. Sre­dina spašava život u neo­bičnim situ­aci­jama kao što su ratovi, pogromi, genocid itd. Majčin strah je gener­a­c­ijska čin­je­nica, kao što je Car­me­lina pobuna isto gener­a­c­ijska čin­je­nica. Car­melu je obli­ko­vala rock kul­tura i seksu­alna revo­lu­cija. A bome i to što se bavi umjet­nošću, a ona je nespo­jiva s mediokritetstvom.

 

n.: Za svaku ljudsku sud­binu u romanu pos­toji neka teška reče­nica nakon koje mi kao čit­atelji zastanemo.

Primjer: „Jednom, nismo se vid­jeli duže od godinu dana, rekla je: – Znaš, fale mi ove večere. I meni su falile. Tada je pos­talo jasno da ona voli pričati o svojim mušk­ar­cima da bi mi pokušala pokazati koliko sam bio nevažan u njenom životu, nar­avno uza­ludno, a ja sam volio te priče da bih po ne znam koji puta uvidio koliko je nes­retna. Mušk­arci su se redali, a ona je svake godine bile sve nesretnija.“

Ili: „Rodi, bar ćeš imati nekoga koga sigurno voliš!“

Zasta­nete li i Vi na tre­nutak nakon tako teških, znača­jnih i dubinski iskrenih riječi?

 

Z.F.: Dakako da zastanem. Prva reče­nica je nekakav zak­ljučak sus­reta glavnih likova nakon što su pre­s­tali biti lju­bav­nici, a ipak ih nešto ponekad vuče jedno dru­gome. Isto­v­re­meno, oboje iz te veze nose neke bolne tre­nutke, možda i uvri­jeđenost i zato se i kas­nije žele pov­ređi­vati. Da bi spa­sili svoj ego od osjećaja jada i pro­mašen­osti. Drugu reče­nicu rekla je moja tetka mami kad joj je rekla da je trudna i da razmišlja o pobačaju. U romanu stavio sam je u usta njenoj pri­ja­tel­jici. No, važno je da je tako nešto izgo­voreno i da sam se ipak rodio. Meni je jako važna ta rečenica.

 

n.: Pri­mi­jetio sam u Vašim prethodnim inter­v­juima da nemate ništa protiv toga da ljudi pričaju o Vašoj majci, o Vašem djedu, a ne o Zor­a­novoj majci, o Zor­a­novom djedu kad Vam pos­t­avl­jaju pitanja. Kao da ste napi­sali auto­bio­gra­fiju, a ne auto­bio­grafski roman. Piscima to često smeta i tada se distanci­raju od prot­ago­nista u romanu. Vama ne? Jesu li gra­nice između stvarnog života i fik­cije u Vašoj knjizi više zamućene?

 

Z.F.: Možda su zamućene, možda sam ja eks­hi­bicio­nist itd?  Ali strašno me ner­vira ta misti­fi­ka­cija oko bio­gra­fije i likova. Nar­avno da, čim lik obli­ku­jemo lik u jeziku, stva­ramo lite­ra­turu i da je to lik. Ali ja NE ŽELIM skri­vati vezu između onoga što se dogo­dilo, stvarno dogo­dilo i onoga što je jezično obli­ko­vano.  Čini mi se nepoš­teno skri­vati iza lite­ra­ture. Dakle, ovo jest roman, ali roman koji je nastao na temelju moga života i života mojih rodi­telja. Pa čak i ako sam izmislio neke scene, neke preo­b­li­kovao, kičma svega je stvaran život.

 

n.: Kako gle­date na čla­nove obitelji nakon pisanja romana? Je li se nji­hova slika u Vašoj glavi pro­mi­je­nila? Razmišl­jate li sad manje u sli­kama ili čak više?

 

Z.F.: Ne, nije se bitno pro­mi­je­nila slika mojih rodi­telja i djeda/majčinog ujaka, ali pos­lije romana više mislim o njima nego što sam mislio prije. Treba napo­me­nuti da su to ipak davno umrli ljudi, nema ih već 50 ili 40 godina, a u takvim prili­kama naši mrtvi nam nisu često pred očima. Roman mi je pomogao da se nekako ponovo spri­ja­tel­jimo, ali i da ih vidim objek­tiv­nije, da o njima ozbiljno razmislim i vidim ih kao odrasla osoba. Pomalo sam odrastao s ovim romanom, ali ono što sam mislio o njima prije, mislim u glo­balu i danas. I volim ih jednako.

 

n.: Je li Zoran Ferić (bio) nes­retan? I Vi ste već neko­liko djela ostavili čov­ječ­anstvu. Razmišl­jate li o svojoj ost­avš­tini? U romanu je riječ o Beet­ho­venu, Schu­bertu, Račiću, Michel­an­gelu, Stra­vinskom, Preše­renu, koji su svi „bili nes­retni, a eto ostavili su nešto čov­ječ­anstvu.“

 

Z.F.: U jednom periodu života doista sam bio pre­težno nes­retan, ali ta je nes­reća, srećom, bila ublažena mnogim lijepim doživl­ja­jima, inte­re­sima, knji­gama itd. a što se tiče čov­ječ­anstva, nar­avno da ne mislim u tim kate­go­ri­jama, da sam nešto ostavio. U jednom malom seg­mentu, mikro­seg­mentu možda i nešto što će vri­jeme vrlo brzo pro­gutati. Ali eto, bilo je užitak to pisati.

 

n.: Ujča Stjepan: „Mene su odgo­jile pčele.”

Majka Vero­nika: „Mene su odga­jali muškarci.”

Zoran Ferić: „???”

Tko je odgojio Zorana Ferića?

 

Z.F.: Jako dobro pitanje. Bojim se da je Zorana Ferića većinom odgajao Zoran Ferić. I, sada to jasno vidim, nije se dobro odgojio.